29 rujna 2008

UMJETNIK ARHIVAR


Sad je jasno da će druga polovica izložbene godine biti definitivno u znaku baza podataka, svojevrsnih digitalnih arhiva koji su kao teorijska paradigma bili ušli u svijet novih medija, s jedne strane, a kao specifična društvena praksa u svakodnevni život, s druge strane. Krajem listopada, naime, Dan Oki će se predstaviti izložbom Posljedni 8 mm film na kojoj će ponuditi svoju varijantu remedijacije, pretvorbe starog u novi, digitalni medij, dok će se početkom prosinca Sandro Đukić posvetiti fenomenu organizacije velikih baza vizualnih podataka.

Upravo otvorena izložba db:ae - estetika baza dobar je okvir za opis ovog fenomena u kontekstu ovogodišnjeg programa. Naziv izložbe, primjerice, sugerira jednu od putanja interpretacije. Estetika je filozofska disciplina zaokupljena određenjima ljepote, pri čemu je većina tih određenja vezana za svijet umjetnosti (likovne, glazbene, književne itd.). Baza podataka je, s druge strane, termin koji dolazi iz svijeta tehnologije. U 'Informatičkom rječniku' Miroslav Kiš ovako definira bazu podataka: "(...) skup ustrojenih, logički povezanih zapisa (record) ili datoteka (file); datoteka ili skup datoteka koje sadrže zapise s podacima što su međusobno u nekoj vezi, a korisnici ih mogu rabiti u različite svrhe; organizirani skup podataka pohranjenih u računalu koji se može automatski pretraživati." Tako sam naziv izložbe ukazuje da određeni elementi digitalnih tehnologija - u ovom slučaju 'organizirani skup podataka pohranjenih u računalu' - imaju estetsku, upravo umjetničku vrijednost. Na koji način, međutim, ti elementi zadobivaju estetsku kvalitetu? Na dva načina, čini mi se.

Prvi je način uglavnom vezan za medijsku teoriju. Teorijski rad Leva Manovicha ovdje je vrlo bitan, osobito njegov pokušaj da u 'Jeziku novih medija' strukturalistički pristupi digitalnoj tehnologiji, pronalazeći u njezinoj društvenoj upotrebi - osobito na području kulture i umjetnosti - određene pojave i zakonitosti različite od onih na koje smo nailazili prilikom rada s nedigitalnim tehnologijama. Filigranski raščlanivši strukturu novomedijskih kulturnih objekata (osobno računalo, CD ROM, interaktivna galerijska instalacija, Web, net.art, CAVE itd.) Manovich u spomenutoj knjizi zaključuje: svi novomedijski kulturni objekti nisu, zapravo, ništa drugo do različito organizirane datoteke, odnosno baze podataka. Tako je, između ostalog, novomedijska teorija izjednačila umjetnički rad i bazu podataka.

Drugi način estetizacije datotečnih sistema dolazi s područja institucionalne teorije umjetnosti. Iz njezine perspektive, sama činjenica da je nešto prikazano u muzejsko-galerijskom kontekstu, implicira da to, unatoč svemu, ima određena umjetnička svojstva. Tako je u našem slučaju web projekt Oxdb Sebastiana Lutgerta i Jana Gerbera prikazaan kao novomedijski umjetnički rad, iako se iz neke druge perspektive može interpretirati kao društveni, tipični hakerski angažman. Upravo se zbog toga Oxdb - baza filmova dostupna pretraživanju i daunlodanju - ne može gledati samo u tradicionalnim okvirima umjetničke kulture, primjerice u okviru dizajna web stranice. Sučelje Oxdb baze nije lijepo, atraktivno ili inovativno; ono je funkcionalno i u tom odbacivanju tradicionalnih određenja ljepote treba možda tražiti i jedan ne tako mali dio smisla i svrhe novih medija općenito.

Konzekvence do kojih dovode ova dva teorijska usmjerenja su slijedeće. Ako su novomedijski objekti u konačnici samo različito reprezentirane baze podataka, to znači da se svako novomedijsko umjetničko djelo pojavljuje u svojevrsnoj trijadi: baza podataka, s jedne strane, i reprezentacija, dakle ono što vidimo kao umjetnički objekt, s druge strane, krajnji su polovi između kojih stoji umjetnik/ca s novim, digitalnim sredstvima rada (softver, hardver). Ova shema podsjeća na poznatu lingvističku trijadu sastavljenu od pošiljatelja poruke, same poruke i primatelja poruke, koju je medijska teorija kasnije prilagodila vlastitim potrebama, uvevši pojam 'poruke/medija' u centar kritičkog rada druge polovice 20. stoljeća, no od nje ju ipak dijeli jedna stvar, sama baza podataka.

Baza podataka ili skup podataka pohranjenih u računalu u osnovi je nešto drugačija vrsta arhiva od onog koji je zamišljao Borges. Od svijeta tradicionalnog arhiva dijeli ju tehnologija: uz pomoć digitalne tehnologije moguće je veće količine podataka spremiti na manje mjesta; moguće je organizirati i pretraživati podatke puno, puno brže, a zbog toga i drugačije. Scale matters. Kvantiteta u jednom trenutku određuje i kvalitetu, sugerira Manovich. S istim tim svijetom tradicionalnog arhiva bazu podataka, s druge strane, veže svijest da je sve već napisano i napravljeno i da umjetniku ne preostaje drugo nego da reinterpretira, rearanžira, reprezentira, reaktivira, itd. Ako je svijest o tome da živimo u velikoj biblioteci polovicom 20. stoljeća bila privilegij pripadnika visoke kulture, danas je zahvaljujući novim tehnologijama ona dio svakodnevnog životnog iskustva.

U kontekstu novomedijske umjetnosti to osobito dolazi do izražaja. Manovicheva teorija baze podataka podrazumijeva da je svijet već jednom prikazan - u bazi podataka - prije nego što mu sa istim ciljem ne pristupi umjetnik. Tako novomedijski umjetnik, zapravo, radi s rezultatom svojevrsne 'prvobitne mimeze'; on ne oponaša svijet, nego oponaša oponašanje svijeta. Na izložbi db:ae - estetika baza to je osobito vidljivo u slučaju rada 'Soundtransit'. Umjetnici grupe UMATIC nekako organiziraju i sistematiziraju mp3 datoteke aploudane na web server od strane korisnika Interneta. Oni dizajniraju web stranicu, organiziraju datoteke, pišući softver s pomoću kojeg će publici biti moguće doći u kontakt s radom. S druge strane, kao pripadnici specifičnog svijeta novomedijske umjetnosti, oni pronalaze načine koji će omogućiti predstavljanje na Webu već dostupne baze podataka u galerijskim uvjetima. U Galeriji Galženica svojevrsni most između Weba i prostora galerije predstavljaju RFID kartice koje omogućavaju posjetiteljima real-time komunikaciju s bazom podataka pohranjenom na web server.

Shodno tome, ni pitanje estetike ne može biti više pitanje jednosmjernog i jednoznačnog odnosa između publike i umjetničkog rada. Da li nam je lijepo sučelje Soundtransit web stranice u grafičkom smislu ili u smislu organizacije i pristupa podatcima (do pojedinačnih datoteka dolazimo birajući avionske destinacije)? Ili nam vizualni aspekt ne govori mnogo, pa svu ljepotu pronalazimo u zvučnim datotekama, prepuštajući se imaginaciji putovanja poput nekih prvih čitača trivijalne literature? Ili: mislimo li da je jedinstvenu ljepotu mediteranskog dana Michael Aschauer bolje 'pogodio' na dugom printu obješenom na zid galerije ili u kratkom video radu reproduciranom na kućnom TV prijemniku?

2 komentara:

strile kaže...

umjetnost je preživljavati u ovome svijetu na minimalcu

Ivana kaže...

Slažem se s komentarom strileta hehehe .... ako uopće imaš tu mogućnost primati minimalac
Brazilska Depilacija Osijek